недеља, 25. децембар 2011.

Mir




Pomiri se sa sobom.Molim!

Ono što vidjeh tim gledam, stojeći na pragu nemira,

čekajući ljubav koja će da umre, od dodira moga.

Čekajući dan koji će da ugasi crnu noć

nad kojom leti ptica koju u ruci želim.

Na čelu mi se urezala nada neutješna, neizliječiva,

produbljujući bol,ubija me snom o savršenstvu.

Pomiri se sa sobom. Molim!!!

Pomirit ćes se i sa sudbinom.

I neće te više čekati jutra, što se kroz prozore krišom uvlače,

budeći čula koja duše kradu.

Daj mi mir, molim, neću žudnju,

bijelu lađu kojom ću da otputujem,

kroz oči moje sjetne.

Vjetrove crne što kroz utrobu duvaju,

cvile tražeći nebo,

zaustavim i zaledim u suzi zaborava.

Dok klečim, pitam,

kako li se naslikaju izgovorene riječi, koje utjehu ne traže?

Možda kao ljepota pakla, na rubu usne,

na kojoj stoji kap vina, crvenog kao krv grešnika,

koji se miri sa sobom,

prije no što se izmiri sa svjetinom, koja ga okružuje.

I otplovi,lađom bijelom u noći koje imaju svoje ime

i jutra koja znaju, kako se trepavicama češlja sunce.

Sigurno i tako može da se očita molitva,

poslije koje nastane mir.

Vječna tišina.

Ranka Lukić Grbić

Нема коментара:

Постави коментар