VJERUJEM

Od kad se riješih demona,

koji se predstavljaju kao anđeli

oslobodih mjesta za ljude.

Vjerujem,

u čistu riječ,

čisto srce,

sjaj koji spaja dušu i

ruku što piše.

U dobro koje većina gazi,

u život koji većinu ne mazi.

Vjerujem,

u čovjeka koji pronađe sebe

u čovjeku drugom.

Izdvajam,

čiste duše,

sa kojima ću da nastanim,

čiste nebeske prostore..

Skupo sam platila mir

i njegov odjek u kojemu počiva,

moj anđeo -

moj čuvar i čuvar moje pjesme,

kad ostanemo same pod divljim nebom,

koje rađa demone.

Vječita borba dobra i zla.

Vjera i molitva.

Ranka Lukić Grbić

Polomljeno

**********

Mir

Pomiri se sa sobom.Molim!

Ono što vidjeh tim gledam, stojeći na pragu nemira,

čekajući ljubav koja će da umre, od dodira moga.

Čekajući dan koji će da ugasi crnu noć

nad kojom leti ptica koju u ruci želim.

Na čelu mi se urezala nada neutješna, neizliječiva,

produbljujući bol,ubija me snom o savršenstvu.

Pomiri se sa sobom. Molim!!!

Pomirit ćes se i sa sudbinom.

I neće te više čekati jutra, što se kroz prozore krišom uvlače,

budeći čula koja duše kradu.

Daj mi mir, molim, neću žudnju,

bijelu lađu kojom ću da otputujem,

kroz oči moje sjetne.

Vjetrove crne što kroz utrobu duvaju,

cvile tražeći nebo,

zaustavim i zaledim u suzi zaborava.

Dok klečim, pitam,

kako li se naslikaju izgovorene riječi, koje utjehu ne traže?

Možda kao ljepota pakla, na rubu usne,

na kojoj stoji kap vina, crvenog kao krv grešnika,

koji se miri sa sobom,

prije no što se izmiri sa svjetinom, koja ga okružuje.

I otplovi,lađom bijelom u noći koje imaju svoje ime

i jutra koja znaju, kako se trepavicama češlja sunce.

Sigurno i tako može da se očita molitva,

poslije koje nastane mir.

Vječna tišina.

Ranka Lukić Grbić

Ne brini

Ne brini,

nema kraja,

nema granice poeziji...

Kraj ne postoji, to ti se samo čini
od oblaka za koji se zakačila duša
da pasti će nebo u šaku moju...

Greška!

Lukavo i mudro se ne pišu pjesme
Kako nam srce misli,

tako nam ruka piše.

Prijatelju,
naruči muziku sreće
Biće potrebna svima
i nama i njima,
svima preostalima koji se ljudima zovu...

                                Ranka Lukić Grbić

Žižak

Nisam ja plašljiva srna koja govori strahove svoje.

Srce maleno moje velike molitve izgovara

i tvrdo kamenje kleše.

Mogu da budem ko pjena.

Mogu ko stijena.

Mogu ćuteći da blenem u nebo

i zauvijek ostanem prikovana uz oblak.

Ali ne mogu da spriječim glas tuge

da izgovara me kroz riječi,

goreći kao žižak u mrkloj noći

čekajući da se ugasi.