Oblak

U predvečerje, iznenada,

Ni od kog iz dubine gledan,

Pojavio se ponad grada

Oblak jedan.

Vjetar visine ga je njiho,

I on je stao da se žari,

Al oči sviju ljudi bjehu

Uprte u zemne stvari.

I svak je išo svojim putem:

za vlašću, zlatom il za hljebom,

A on - krvareći ljepotu -

Svojim nebom.

I plovio je sve to više,

Ko da se kani dići do boga;

Vjetar visine ga je njiho,

Vjetar visine raznio ga.

Dobriša Cesarić